Rock 'n' roll obilazak Londona
Rock 'n' roll obilazak
Londona
Piše: Blažo Guzina
putnik
Kon Tiki travela
Članak pod istim naslovom objavljen je u nešto kraćem obliku u broju
46 časopisa Svet na dlanu.
Priloženo je i osam fotografija.
Izdavač:
Kon Tiki travel (jul 2011).
Dobar
način da učinite nešto za svoju dušu, što će vam sigurno promeniti i oplemeniti
život, jeste da posetite London. Ali, pored običnog turističkog obilaska, koji
podrazumeva Pikadili, Big Ben i Vestminster, vredi videti i znamenitosti iz
istorije rok muzike; ne samo zbog uspomene na britanske muzičke zlatne
šezdesete, već uopšte, zbog izreke: "Kad bi rok 'n' rol bio olimpijska
disciplina, Britanci bi osvojili zlatnu, srebrnu i bronzanu medalju".
Pritom, ukoliko želite da se upoznate sa znamenitostima rokenrola, dva grada su
nezaobilazna: Liverpul i London. Obilaskom Liverpula bavićemo se drugi put, a
sada ćemo proći kroz London Bitlsa i Roling Stounsa, i ne samo njih, već i
mnogih drugih kojima su ove dve grupe bile nadahnuće i podstrek.
Britanci su se odužili legendi roka, Džonu Lenonu, nazvavši aerodrom u
Liverpulu njegovim imenom. U mnogim gradovima, na svim kontinentima, dali su
nekoj lepoj ulici ime Džona Lenona, a u Hamburgu postoji trg - The
Beatles Platz. Čuvena liverpulska grupa the Beatles, se, u
vreme dok je još bila nepoznata, posle burnih noći silovitih, žestokih svirki
sa Tonijem Šeridanom i još nekoliko poznatih britanskih sastava u Hamburgu,
vratila u rodni grad i, osim redovnih nastupa u klubu Cavern, tokom
1962. pripremala za snimanje prve ploče. Bilo je potrebno skoro svakodnevno
svirati tri godine, preživeti smrt člana grupe - Stjuarta Satklifa, zameniti
bubnjara Pita Besta, na čije mesto je došao Ringo Star, da bi sirovi dijamant
bio izbrušen i počeo da blista u punom sjaju. Sve ostalo je istorija. A važan
deo istorije predstavlja i njihov prelazak iz Liverpula u London.
Pozorište
duginih boja
U
to vreme mnogi muzičari živeli su i stvarali u siromašnom delu severnog
Londona, Finsberiju (Finsbury), u kome se nalazi čuvena koncertna
dvorana Rainbow theatre. Zbog toga obilazak Londona valja započeti
upravo odavde.
U
Finsberiju i danas žive ljudi svih rasa i nijansi boje kože, što na neki način
opravdava i ime dvorane - Dugino pozorište, u suprotnosti beloj boji njegove
fasade u stilu art dekoa. I tada i sada, ovaj radnički deo Londona privlačio je
i pružao gostoprimstvo doseljenicima sa svih kontinenata. Kada su došli u
London, 1963. godine, Bitlsi su svirali u Finsberiju, a njihovi obožavaoci
stigli su za njima.
Deset
godina kasnije, posle teške krize i lečenja od zavisnosti od opijata, Erik
Klepton će upravo koncertom u Duginom pozorištu krunisati svoj veliki kambek.
Nastup će biti snimljen uživo i objavljen na novom albumu.
Razlog uzimanja prevelike količine heroina bila je neuzvraćena ljubav; Klepton
je u to vreme bio zaljubljen u nekadašnju manekenku i glumicu, Peti Bojd
Harison, ženu svog velikog prijatelja Džordža Harisona. Njoj je komponovao i
posvetio jednu od najlepših ljubavnih pesama svih vremena - Lejla.
Kada
je u oktobru 1979. došao u Beograd, veličanstveni koncert u dvorani Pionir
započeo je upravo pesmom Lejla. Nastup je trajao duže nego što je predviđeno,
jer se velikan gitare, spororuki (slowhand) Klepton, oduševio
onim što je ugledao u prvom redu. Duhoviti Kleptonovi obožavaoci razapeli su
celom širinom prvog reda slušališta belo platno na kome je crnim slovima bilo
napisano - Welcome maestro.
Što
se tiče Peti, ranije Bojd, a posle udaje - Harison, to je žena koja je doživela
da joj bude posvećeno nekoliko lepih ljubavnih pesama.
Naime,
pored nesrećno zaljubljenog Kleptona, njoj je prvo komponovao suprug, Džordž
Harison. Najčuvenije od njegovih ljubavnih pesama su "Old Brown
Shoe" (Stara smeđa cipela) i "Something" (Nešto).
Za kompoziciju "Something" je legendarni Frenk
Sinatra, neprevaziđeni izvođač takođe izuzetno lepe pesme - "Strangers
in the night", rekao da je smatra najlepšom ljubavnom pesmom ikada
napisanom. Kada se, posle nekoliko godina, Peti razvela od Harisona i 1979.
udala za Kleptona, on joj je komponovao još jednu pesmu - "Wonderful
tonight" (Večeras si divna).
Plamen
Džimijeve gitare
Sledeći
od velikana koji su svirali u dvorani Rainbow theatre bio je
Frenk Zapa. Razdragani ljubitelji njegove muzike, "hladni" Englezi,
popeli su se na pozornicu i u opštem metežu nehotice ga izgurali preko ivice.
Završio je u gipsu.
Za
razliku od ovog burnog nastupa, gostovanje Frenka Zape na prostorima nekadašnje
Jugoslavije ostalo je zapamćeno po malom skandalu u Ljubljani, glavnom gradu
Slovenije. Zapanjen neverovatno hladnim prijemom na koncertu u Ljubljani Zapa
je, da bi "probudio" slovenačko slušalište skinuo šešir, bacio ga pod
noge, žestoko gazio i vikao: "This is people of Slovenia".
Međutim, ni to dramatično, figurativno gaženje slovenačkog naroda nije pomoglo
da se gledalište zagreje.
No,
vratimo se, "hladnim" Englezima i novopridošlim rokenrol snagama.
Krajem šezdesetih godina, s druge strane okeana, došao je tada nepoznati
tamnoputi gitarista, Džimi Hendriks, da upravo ovde doživi meteorski uspon.
Pošto je pre njega Pit Taunsend, gitarista grupe Who, započeo sa
neobuzdanim razbijanjem gitare pri kraju nastupa u Duginom pozorištu, Hendriks
je otišao korak dalje. Sa pozornice Rainbow theatre, jedne noći
marta 1967, najavili su polazak na svetsku turneju nezaboravni Walker
Brothers. Hendriks je sa svojim bubnjarem i basistom svirao pre njih, kao
predgrupa. Te večeri je prvi put prelio benzinom gitaru fender
stratocaster i zapalio je. Završio je u bolnici, zbog lakših opekotina
prstiju, a gitara je nekim čudom "preživela". Kasnije su novinari
objavili da je nagorelu gitaru dobio na poklon, za uspomenu, Frenk Zapa, ali je
dokazano da to nije Džimijeva gitara.
U
fantastičnom gitarskom umeću levorukog dečka iz Siatla, perjanice muzičkog
pravca acid rock, njegovi savremenici mogli su da uživaju, na
žalost, još samo tri godine, jer će se ubrzo i Hendriks pridružiti "Klubu
27-godišnjaka", onih koji su umrli sa 27 godina (Brajen Džouns, Džim
Morison, Dženis Džoplin i, godinama potom, Kurt Kobein i Ejmi Vajnhaus).
Uzgred,
kada su majku Kurta Kobeina obavestili da je u Londonu otvoren Klub 27, u
spomen na čuvene muzičare, kroz zube je izustila: "Kakav klub 27, to je
klub budala". Njena opora primedba na račun muzičara koji su iznenada
umrli ili su se ubili sa 27 godina, ne mora se nužno odnositi i na Hendriksa,
jer je nedavno objavljeno zabrinjavajuće otkriće. On se nije nehotice ubio,
kako se mislilo, nije se opio vinom, niti je bio drogiran, prema navodno lažnom,
falsifikovanom lekarskom nalazu, već su ga ugušili i praktično udavili sipajući
mu vino u usta pripadnici jedne američke službe. Ukoliko nije reč o još jednoj
teoriji zavere, a Eric Burdon legendarni pevač Animalsa i grupa Hendriksovih
prijatelja veruju da nije, nameće se pitanje - zašto? Navodno, jer je neki
karijerista hteo da sebi prida važnost i obezbedi brzo napredovanje,
proglasivši Hendriksa "državnim neprijateljem", pošto je podržavao i davao
dobrovoljne priloge organizaciji Black Panters.
Nešto
kasnije doći ćemo i u deo Londona u kome je Hendriks proveo poslednje dane.
Inače, upravo u Duginom pozorištu i momci iz grupe Pink Flojd svirali su i isprobali kako ljubitelji prihvataju pesme koje će kasnije postati nezaboravni zvučni doživljaj, ovekovečen na njihovom veličanstvenom albumu Dark Side of the Moon.
Dvorana Rainbow
theatre, sa 3040 sedišta, tri puta je menjala ime i namenu. Najpre je, od
1930. godine bila bioskop Finsbury Astoria, zatim koncertna dvorana
Odeon i na kraju crkva. Dok je služila za koncerte, u njoj su Bitlsi nastupali
decembra 1963. Predstava se zvala Beatles Christmas Show.
Grupa The Beach Boys snimila je ovde album Live In
London, 1968, a grupa Genesis je često svirala i snimila
nekoliko pesama za vreme nastupa "Live at the Rainbow
Theatre" oktobra 1973. Danas, ovo pozorište u kome se događala
rok 'n' rol istorija, pripada jednoj brazilskoj religioznoj sekti. Na ulazu, u
sredini predvorja je vodoskok sa zlatnim ribicama i veštačkim lokvanjem.
Uspomenu na Rainbow theatre i njegovu burnu muzičku istoriju
čuva mala mesingana ploča pored ulaznih vrata, na kojoj piše - ovo je nekada
bilo Dugino pozorište. Gledaocima u Srbiji dvorana je poznata i iz filma
"Sve o dečaku", po sceni u kojoj Hju Grant sa gitarom u rukama pomaže
zbunjenom dečaku da otpeva pesmu na školskoj priredbi. Na kraju scene Grant sa
slavne pozornice na kojoj su svirali velikani izgovara: Hvala Finsberi.
Kuća
u kojoj su Pink Flojd bili Lionardovi podstanari
Ako
posle ovog, radničkog kraja, krenete u razgledanje "skupih" četvrti
grada, sa luksuznim stanovima i neverovatno velikim brojem rols-rojseva na
ulicama, a zatim postavite naivno pitanje: gde žive obični Londonci, koji nisu
ni siromašni ni preterano bogati, dobićete odgovor - posetite Hili Arčvej (Hilly
Archway). U tom predgrađu sa tipičnim kućama iz kasnog viktorijanskog doba,
podignutim oko 1890, u blizini stadiona fudbalskog kluba Arsenal odrastao je
Rod Stjuart. Kuću u kojoj je živeo nećete videti jer je srušena. Ali videćete
nešto interesantnije - kuću profesora Majka Lionarda, u kojoj su nekada
stanovali osnivači grupe Pink Flojd.
Preselivši se iz Kembridža u London, tada nepoznati studenti arhitekture,
Dejvid Gilmor, Rodžer Voters i Sid Beret iznajmili su stan u kući profesora
Akademije umetnosti, koji se posebno zanimao svetlosnim efektima. Rodžer Voters
mu je pomagao u stvaranju nečega što će kasnije dobiti naziv light show.
Pošto su momci osnovali rok grupu, Rodžer je predložio da joj daju ime Leonard's
lodgers (Lionardovi podstanari) u znak zahvalnosti za podršku.
Profesor Lionard na početku im je dozvolio i da vežbaju u podrumu kuće. Kako je
muzika postajala sve glasnija, nije se više mogla izdržati buka, na koju nisu
navikli susedi u tihom viktorijanskom predgrađu i momci su našli novo mesto za
svirku. Nastavili su da sviraju u kafani, odnosnu u tipičnom londonskom pabu
- The Archway Tavern, koji je postao poznat ljubiteljima roka širom
sveta kada je legendarna grupa The Kinks stavila njegovu fotografiju na omot
svog albuma Muswell Hillbillies iz 1971. Grupa Leonard's
lodgers promenila je ime i postala Pink Flojd, sledili su nastupi u
pomenutom Duginom pozorištu, i iako zvuči kao fraza, opet se može reći - sve
ostalo je istorija. A deo istorije su i fantastični prizori light showa na
budućim koncertima grupe Pink Flojd, nastali zajedničkim radom profesora
Lionarda i Rodžera Votersa.
Na
krovu Londona
Postoji
samo jedno mesto iznad ravničarskog Londona, sa koga se može videti ceo grad,
naravno, ako je vedro vreme - Palata Aleksandra. Ustvari, preterano je smatrati
je palatom, jer je 1873. sagrađena s namenom da bude dvorana za zabavu i ništa
više. U istoriji televizije zlatnim slovima je zapisano da je upravo tu, u
zgradi Alexandra Palace, 1936, otvoren televizijski studio BBC.
Londonci je od milja zovu Ally Pally, iako su mnogi za nju čuli, a
da je nikada nisu videli, o turistima i da ne govorimo. Međutim, vredi doći,
ako ni zbog čega drugog, jer je pogled na London odavde fantastičan. Kad je reč
o rok 'n' rolu, on je stigao i dovde, u vidu velike dobrotvorne
svirke 1967. Namera je bila dobra, da se prikupljenim sredstvima spasi tada
izuzetno popularan underground hipi časopis International
Times, koji je imao finansijske probleme zbog čestih sudskih procesa, pošto
je objavljivao skandalozne članke pune seksa, droge i rok 'n' rola. Nastupili
su mnogi poznati muzičari, predvođeni grupama Pink Floyd, the
Crazy World of Arthur Brown i Soft Machine, a Joko Ono je
izvela kraću predstavu, dok je Džon Lenon posmatrao iz gledališta. Na žalost, u
skladu s izrekom da i put u pakao može biti popločan dobrim namerama, prihod od
14-časovne hipi svirke, za koju je cena ulaznice iznosila 1 funtu, nije otišao
kuda je trebalo, te časopisu International Times nije bilo
spasa.
Biskupovom
avenijom do parka kojim šeta Liam Galager
Na
red za obilazak dolazi jedno od najmirnijih mesta, idealno za neku vrstu
palanački spokojnog i udobnog života usred uzavrelog Londona - Masvel Hil (Muswell
Hill). Pravi mali, ušuškani gradić u okviru velegrada, sa porodičnim
kućama, radnjama, crkvom i glavnom ulicom, koja se, kao što je običaj u
Britaniji, zove High street. Ljubitelji ovakvog načina života imaju
u Masvel Hilu sve, tako da u centar Londona odlaze takoreći jednom godišnje. U
jednoj ovdašnjoj dnevnoj sobi 1964. godine braća Rej i Dejv Dejvis osnovali su
grupu The Kinks. Odavde se prema Hempsted Hitu (Hampstead Heath) prostire Bishops
Avenue, nezvanično nazvana avenijom multimilionera. Poznavaoci prilika na
tržištu nekretnina kažu da je ova avenija, u svetu izuzetno bogatih ljudi
poznatija nego Bakingemska palata. U njoj se mogu sresti pripadnici kraljevskih
i sultanskih porodica iz raznih siromašnih ili polurazvijenih zemalja, šeici,
prinčevi i diktatori iz nekih nazovi-republika, sinovi i ćerke tajkuna, pa čak
i predsednik Kazahstana, koji je pre nekoliko godina kupio kuću vrednu 50
miliona funti. Šetnjom niz Bishops Avenue stiže se u imućno i
elegantno predgrađe Hempsted Hit u kome žive mnogi poznati, a u koje prosečni
Londonci dolaze da u njemu uživaju subotom i nedeljom. Ovde se mogu videti
prave stare drvene engleske kuće, kojih u drugim delovima Londona nema, jer su
izgorele u velikom požaru 1666, a sa malo sreće možete sresti bubnjara grupe
Pink Flojd Nika Mejsona, Liama Galagera ili gitaristu Coldplaya,
Krisa Martina, koji tu žive. Veliki obližnji park je često bio u skandaloznim
vestima, jer su u njemu nailazili na Džordža Majkla ili Boja Džordža u veselim
avanturama sa "toplom" braćom, u blizini muških nužnika.
Najčuveniji
pešački prelaz na svetu - zebra u Abbey Roadu
U
idiličnom i senovitom Marilibounu (Marylebone) nalazi se hram
kriketa, sporta koji stranci obično ne shvataju, a Englezi izuzetno cene
- Marylebone Cricket Club, toliko omiljen da su mu dali nadimak
Meka. Malo dalje je Cavendish Avenue u kojoj se u br.7 nalazi
kuća ser Pola Mekartnija. Oko kuće je skromna ograda od opeke sa drvenim
vratima za koja kažu da ih skoro 40 godina nije trebalo ni zaključavati, ali se
sve izmenilo kada se ser Pol oženio lepoticom sa drvenom nogom - Heder Mils.
Zbog medijske pažnje koju je Heder izazivala, preduzete su ozbiljne mere na
obezbeđenju kuće, čemu ser Pol decenijama nije pridavao značaj. Upravo zbog
njegove opuštenosti po tom pitanju, bilo je i moguće da se jednom davno, dogodi
da neko provali u kuću i ukrade nekoliko primeraka odeće svog idola. Provalnik
nije bio obožavalac, već obožavateljka, očigledno spretna, čim je uspela da
neopaženo prođe kroz dvorište i popne se kroz prozor kupatila. Uskoro, Mekartni
joj je komponovao i posvetio čuvenu pesmu - She Came In Through The
Bathroom Window (Ušla je kroz prozor kupatila), na albumu Abbey
Road.
Osim
ovog neobičnog događaja, postoji i više šaljiva nego ozbiljna priča da je ser
Pol kupio kuću u ovom kraju - da bi mogao da "ide na posao peške".
Naime, u blizini je i povremeno "radno mesto" čuvene liverpulske
grupe, slavni studio EMI u ulici Abbey Road br.
5. Ulica je postala poznata kada su The Beatles ovde,
septembra 1969, snimili album Abbey Road, na čijem omotu je
nezaboravna fotografija četvorke kako prelazi preko pešačkog prelaza ovim
redosledom: Džon Lenon, Ringo Star, Pol Mekartni, Džordž Harison.
Decenijama kasnije, preko najčuvenijeg pešačkog prelaza na svetu - zebre
u Abbey Roadu i dalje prelaze ljubitelji njihove muzike, a
tamošnji vozači navikli su se na nepažljive pokušaje pojedinaca da se upravo na
tom mestu slikaju za uspomenu.
Nošen
idejom - da sva čuvena mesta na lepom belom svetu valja videti dok ste u
najboljim, ranim tridesetim godinama, i pisac ovih redova prešao je preko
slavne zebre, jednog avgustovskog dana, davne 1982. godine. I, ukoliko čitalac
ne zamera zbog malog odstupanja od teme, dogodilo se nešto što bi Englezi
opisali kao "to good to be thruth": kao da mu je prelaz
preko ove zebre bio simbolični prvi korak, koji mu je doneo sreću - na putu
dugom 10.000 kilometara i nazad, uspeo je da u istoj deceniji kroči i na Veliki
kineski zid, u Zabranjeni grad, da oseti da Šangaj ima svoj miris, plovi rekom
Jangce, gleda na Hong Kong sa brda Viktorija, siđe u Kowloon u
kome su u dvorani Princess theatre 1964. godine Bitlsi jedini
put svirali Kinezima, skine cipele da bi ušao u Tadž Mahal, zastane na mestu na
kome su spaljeni zemni ostaci Mahatme Gandija, procunja ulicama Nju Delija,
Bangkoka, Kuala Lumpura, Kantona, Singapura, Istanbula i Kaira, uđe u Keopsovu
piramidu, popne se na Ajfelov toranj, pređe preko firentinskog Ponte
Vecchio, prođe kroz ulicu Reeperbahn u hamburškom
kvartu Sankt Pauli u kome su svirali Bitlsi, i, posle Stokholma
i Sankt Peterburga te još ponekog od hladnih gradova na severu Evrope, vrati
topla srca u Beograd.
Notting
Hill -
mesto u kome su svi londonski gitaristi plakali
Nekada
su u Notting Hillu živeli karipski doseljenici i mnogi
londonski umetnici na početku karijere. Zatim je, preko noći, mesto postalo
poznato i pretvorilo se u pomodni kraj, posebno od kada je ovde snimljen film u
kome Hju Grant glumi stidljivog prodavca polovnih knjiga, Viljema Takera, koji
se zaljubljuje u glumicu Anu Skot. Posle se neko setio da je među karipskom
sirotinjom živeo i kralj rege muzike - Bob Marli. Rastafarijanac je svoje
albume snimao tu, gde će kasnije, Mik Džeger glumiti glavnu ulogu u filmu
Performans. U malim prodavnicama raštrkanim po Notting Hillu i
sada se mogu slušati i kupiti stare dobre long play ploče.
Grupe Džetro Tal i Motorhed nalazile su nadahnuće u ovom kraju, Robert Palmer
i Jamiroquai stvarali su u studiju Island, a Led
Zeppelin snimili besmrtnu pesmu Stairway to Heaven. Tokom
tri nedelje, 1977, ovde su, u sobi hotela Portobello, našli
utočište članovi grupe The Sex Pistols, pošto su prethodno otpevali
čuvenu pesmu u kojoj u istom stihu slave jubilej svoje Kraljice i pominju
fašistički režim.
U prizemlju zgrade br. 22, u ulici Lansdowne Crescent, u sobi broj
507, u kojoj je živeo sa Nemicom Monikom Daneman, umro je nasilnom smrću Džimi
Hendriks (1942 - 1970). Zgrada je u to vreme bila hotel, po imenu Samarkand.
Pokojni gitarista Roling Stounsa, Brajen Džouns, i sam jedan od članova kluba
27, slušajući Hendriksove nezaboravne nastupe rekao je: Kada Hendriks svira -
kao da svi londonski gitaristi plaču!
Nešto kasnije, posetićemo i Čelsi i ulicu Edith Grove u kojoj
je Brajen živeo.
Lepljivi
prsti Bila Vajmena
Svojevremeno,
pošto je okačio gitaru o klin, jer su mu dosadili nastupi na najvećem rok 'n'
rol cirkusu na svetu, basista Roling Stounsa, Bil Vajmen otvorio je pab Sticky
Fingers u otmenom delu Londona, Kensingtonu. Ovde, osim njega, možete
s malo sreće sresti i Džimija Pejdža ili Brajena Meja, koji žive u blizini,
nedaleko od kuće Fredija Merkjurija. Rođen u Zanzibaru, a poreklom Persijanac,
pravog imena Faruk, legendarni Fredi ostavio je kuću bivšoj devojki, Meri
Ostin. Smatra se da je Meri bila nadahnuće za komponovanje jedne od najlepših
ljubavnih pesama grupe Queen - Love of My Life.
Oko kuće je visoka ograda od opeke, sa gvozdenim šiljcima, zbog koje deluje
pomalo sumorno, gotovo kao zatvor. Na vratima ograde još uvek piše Studio
entrance. Iako zidove ograde i vrata redovno čiste, zaduženi za to ne
uspevaju da budu toliko brzi i da obrišu sve nove poruke koje redovno pišu
ljubitelji muzike Fredija Merkjurija, kao da stalno, iznova potvrđuju
proročanske reči iz njegove pesme - Friends will be friends.
Kad
su crvena vrata bojili u crno, a nebom letele svinje
Početkom
šezdesetih, u obližnjem Čelsiju, u ulici Edith Grove živeo je
gitarista Brajen Džouns, osnivač grupe Roling Stouns. U jednu od tamošnjih kuća
uskoro su se doselila još dvojica članova Stounsa, Kit Ričards i Mik Džeger. Tu
su svakodnevno prolazili pored tipičnih kuća sa belom fasadom i crnim lakiranim
ulaznim vratima. Jedino na njihovoj kući vrata su bila obojena crvenom bojom,
za razliku od ostalih crnih. Zbog tih vrata su Brajen, Kit i Mik napisali
stih "I see a red door and I want it painted black" u
čuvenoj pesmi Paint it black (Oboji ih u crno) iz 1966. Kada
je pesma postala popularna, pročula se vest da su na nekoj marokanskoj radio
stanici utvrdili da muzika podseća na jednu njihovu narodnu pesmu, koju je
Brajen čuo putujući Marokom i družeći se sa samoukim muzičarima.
Mnogo godina potom, Mik Džeger je, rešivši da prestane da živi u jednom
londonskom hotelu, kupio kuću u blizini. Levo od njegove kuće živi kanadski
zlatni dečko Brajen Adams, a desno, na obali Temze je mesto gde je Lemi iz
grupe Motorhead živeo u ukotvljenom brodu. Nešto dalje, na
drugoj obali reke, u pravcu mosta Battersea, vide se četiri velika
bela dimnjaka električne termocentrale Battersea Power Station,
čiju fotografiju su Pink Flojd stavili na omot čuvenog albuma Animals.
Za potrebe fotografisanja, za jedan od dva prednja dimnjaka privezan je balon u
obliku svinje. Dan kasnije balon se otkačio i velika svinja je haotično letela
iznad Londona, na čuđenje prolaznika koji nisu znali o čemu je reč.
U
pabovima Kemdena
Rok
'n' rol obilazak Londona najbolje je završiti posetom pabovima Kemdena (Camden).
U bučnom, prenatrpanom Kemdenu noću se čuje muzika iz brojnih pabova, slično
kao pola veka ranije iz Archway Taverna. Ali sada, u Londonu 21.
veka, umesto yeah, yeah, yeah muzike Bitlsa čuje se glas Ejmi
Vajnhaus i zvuk mnogih novih grupa, od kojih neka može već sutra, preko noći,
postati planetarno poznata. Zato ih vredi slušati sada, jer ne zna se za koju od
njih ćete idući put morati da dođete nekoliko časova ranije da zauzmete što
bolje mesto u londonskom Vembliju ili novobeogradskoj Areni. Uzgred, kad je reč
o Kemdenu, iz njega se pre nekoliko godina u Beograd doselio naš zet,
anglo-srpski bubnjar, Feđa Franklin, koji zajedno sa Miškom Plavim svira i
snima u svom studiju u Zemunu. Smešten na Gardošu, s pogledom na Dunav, dobio
je englesko ime sa srpskom dušom: Hill River Studios.
...........................................................................
P.S.
Posle tužne vesti da je preminuo Geri Raferti, ljubitelji rokenrola osvežili su sećanje na njegovu veličanstvenu, nezaboravnu pesmu Baker street, kojom je ovekovečio ovu londonsku
ulicu. U njoj se, u broju 221b, nalazi muzej Šerloka Holmsa. To je kuća u kojoj
je, zahvaljujući mašti Artura Konana Dojla, smeštena priča o čuvenom detektivu. U neposrednoj blizini je i muzej Madam Tiso, sa voštanim figurama
Bitlsa i brojnih poznatih muzičara.
.........................................................................
Od istog autora:
ISTANBUL - GRAD NAD GRADOVIMA (istanbul-grad-nad-gradovima)
Rokenrol Hamburg – stopama Bitlsa
Osam dana nedeljno – Priča o Bitlsima
dostupno na: Osam dana
nedeljno - Priča o Bitlsima (bitlsizauvek)
Comments
Post a Comment